
Nije nepoznanica da se u našoj zemlji uvozi lišće, šibice, led za ćevape, krompir, pasulj, beli luk i dr. Tom spisku se pridružuju sirovine za reciklažnu industriju. Nekom je čudno, a nekom smešno, da uvozimo i staro staklo, ali to je činjenica koja zabrinjava Srpsku fabriku za reciklažu iz Aleksinca. Jedina firma u Srbiji i u regionu, koja se bavi reciklažom staklenog ambalažnog otpada, godišnje uveze 1.000-3.000 otpadnog stakla za reciklažu.
Iako i iz regiona nabavlja sirovine za reciklažu, Srpska fabrika za reciklažu stakla ne radi punim kapacitetom – godišnje prerađuje oko 13.000 tona u pogonu u Grejaču. Krajnji proizvod je kulet, reciklirano staklo, koje iz ovog pogona odlazi u izvoz u količini 10.000 tona na godišnjem nivou.
Naš sagovornik ističe da je ugostiteljski sektor veoma zainteresovan za isporuku staklene ambalaže, a da su najveći problem za dobijanja većih količina lokalna komunalna preduzeća u kojima nema dobre organizacije.
Violeta Belanović-Kokir, direktorka Sekopaka, operatera upravljanja ambalažnim otpadom, potvrđuje da se stakleni ambalažni otpad najviše generiše iz dva kanala – u HoReCa i u domaćinstvima.
Problem i u izvozu stakla
Iz fabrike u Grejaču upozoravaju da se velike količine otpadnog stakla izvoze, umesto da se recikliraju.
Direktor Srpske fabrike za reciklažu stakla objašnjava da se na taj način smanjuje broj zaposlenih u procesu reciklaže sakupljanja i transporta, destimuliše sakupljačka mreža iz komunalnog sektora jer se dobijene subvencije od operatera ne ulažu u sakupljačku infrastrukturu, kao i da se gubi znatan devizni efekat za zemlju jer se izvozi po „damping“ cenama.
Iz „Sekopaka“ kažu da je veliki problem za razvoj reciklaže stakla što u Srbiji ne postoji reciklaža staklene ambalaže koja može od otpadnih flaša da napravi nove, što bi, kako kažu, „bilo u najvećem interesu, kako industrije pića, tako i države“.
S obzirom na to da se recikleri zalažu za definisanje minimalne cene izvoza staklenog krša kao sekundarne sirovine kako bi se zaštitila domaća industrija i smanjio nekontrolisani izvoz nerecikliranog stakla, pitali smo Ministarstvo energetike, razvoja i zaštite životne sredine da li država planira neke promene u prekograničnom kretanju otpada.
Međutim, iz Ministarstva nemaju konkretan odgovor.
Šta bi trebalo promeniti?
Za sve strane bilo bi značajno oživljavanje srpske staklarske industrije, koja bi modernizacijom pogona mogla dosta da se poboljša.
Direktorka „Sekopaka“ kaže da bi država trebalo da prepozna svoj interes, koji bi sigurno bio dobro primljen od industrije pića, a to je aktiviranje Fabrike stakla u Paraćinu.
Iz Srpske fabrike za reciklažu navode da bi država trebalo i da zakonom definiše uslove rada operatera, kao i minimalne obaveze plaćanja naknade ovlašćenim sakupljačima od operatera.
Iz resornog ministarstva najavljuju izmene i dopune postojeće zakonske regulative u oblasti upravljanja otpadom.
Osim novog pravilnika o izdavanju dozvola, novog dokumeta o kretanju otpada, predviđena je i povećana uloga inspekcije kroz podizanje sistema kontrole u ovoj industriji.